U centralnom dijelu Sjevernog Hrvatskog Primorja, na Rivijeri Novi Vinodolski iz stare frankopanske utvrde zvane Novigrad, razvio se je i proširio uz morsku obalu turistički grad Novi Vinodolski. Povijesno potvrden kao političko i kulturno središte Vinodolske knežije (Vinodol - Vallis vinearia i Vinodolskog zakona iz 1288. godine), Novi Vinodolski, kolijevka plejade književnika iz porodice Mažuran
ic. Zahvaljujuci zimzelenoj vegetaciji i blagim uvjetima mediteranskog podneblja, čistom moru i zraku, uvrštava se 1878. godine, poslije Opatije, u red turističkih pionira primorskog kraja. Fizionomiju grada karakterizira primorska arhitektura bijelih pročelja i crvenih krovova, koji se uzdižu u staroj jezgri grada od razine mora do crkve i tornja na brijegu i tako nadvisuju gradsku konturu kao da čuvaju ovaj kameniti grad nad morem. Po toj specificnoj panorami, Novi Vinodolski je prepoznatljiv u prošlosti, sadašnjosti, a vjerojatno i u turističkoj buducnosti. Dušu grada Novog Vinodolskog predstavljaju ostaci i kulturnog nasljeda i to: zidine rimske utvrde Lopsica, ostaci samostana fratara Pavlina, frankopanski kaštel s kulom, Stolna crkva, Crkvica sv. Trojstva i Sv.Marina na istoimenom otočiću, kuća brace Mažuranica, čitaonica i knjižnica iz 1845.g., Zavičajni muzej i galerija, jezgra starog dijela grada, kao i sačuvan autenticni izvorni folklor ovoga grada. Klasični hoteli, moderna turistička naselja, autokampovi, bungalovi, apartmani i sobe u privatnim kućama, predstavljaju smještajni kapacitet za preko 10000 turista dnevno. U hotelskim objektima i u neposrednom okolišu hotela izgradjeni su sportsko-rekreacioni objekti, vanjski i unutrašnji bazeni s morskom vodom, saune i ostale djelatnosti za osobne potrebe turista. Jadranskom turističkom cestom, željeznickom postajom Rijeka, zračnom lukom Krk-Rijeka, a pogotovo plavim putevima, grad je povezan s Europom i Sredozemljem.
