27/09/2026
OVDJE KUĆE NE NASLJEĐUJU SAMO LJUDI
Nakon mjeseci suše u Slavoniji, napokon je pala kiša.
I trava je poludjela.
Sočna, debela, zelena do bezobrazluka. Premda je zemlja ovdije odavno odlučila prestati izgledati kao žuta, prašnjava Australska pustinja. Sava je natapa već milenijima.
A po toj travi konji i krave. Puno konja. Puno krava. Stoje, pasu, gledaju nas onim svojim mirnim pogledom kao da smo mi ti koji očito ne znaju što rade.
I svi izgledaju kao da imaju puno više smisla u životu od nas.
Mi jašemo. Putujemo. Oni samo mirno pasu.
Mi imamo rutu, plan, kilometre i neku suludu ideju da ćemo negdje stići na vrijeme. Oni imaju svoje sočne pašnjake.
Mislim da su oni tu ipak nešto bolje prošli.
Mjesecima prije ovoga gledali smo suhu zemlju koja se pretvorila u finu prašinu, konje koji su kopali po onome što je od trave ostalo kao da traže dokaz da je nekad bila živa. Suša ne pita hoćeš li izdržati, ona samo traje, i traje, a ti izdržiš ili ne izdržiš, i priroda ne vodi bilješke o tvom trudu.
Konji su se na nove pašnjake bacili s onom vrstom pohlepe koja kod ljudi izgleda sramotno, a kod životinja izgleda kao jedina razumna reakcija na tjedne i tijedne bez ijedne zelene travke. Krave pored njih nisu ni podigle pogled, one to obilje ne doživljavaju kao događaj, nego kao stalno stanje stvari. Podolsko govedo, posavski konj: pasmine udomaćene ovdje stoljećima.
Lonjsko polje je nakon naše prašnjave Slavonije izgleda kao da se Hrvatska preko noći sjetila da ipak može biti lijepa i zelena. Voda, pašnjaci, stoka, stare prekrasne drvene kuće, ptice, blato pod nogama i ona beskrajna ravnica i labirint nasipa zbog kojih nakratko zaboraviš da postoje autoceste, rokovi i ljudi koji te pitaju: "A kad stižete?"
Čigoč je proglašen prvim europskim selom roda, i to je gotovo apsurdna titula, počast koja dolazi od ptica koje se, po definiciji, uvijek negdje sele, dodijeljena selu koje je svoj cijeli identitet izgradilo na tome da ipak ostane na jednom mjestu kako bi se one mogle tu vratiti svakog proljeća. Neke od ovih drvenih kuća pripadaju ljudima, a krovovi definitivno rodama. Stare hrastove kuće, građene da prežive poplave koje ovdje nisu katastrofa nego godišnji raspored, stoje po stotinu i više godina naslonjene na drvene stupove, kao da su davno shvatile ono što mi tek učimo na skupim seminarima o "otpornosti": da preživljavanje nije borba protiv promjene, nego sklad s njom.
Sava dođe. Sava ode. Livade ostanu bogatije, a selo se ne buni.
Plan je bio vrlo jednostavan.
Stati na kratko. Pojesti nešto. Prespavati u našem prvom kampu, nakon više od 100 dana šumaraka, pravom kampu s vodom i strujom, preilicom za rublje i restoranom pa nastaviti dalje.
Hahahaha.
Naravno da smo ostali. Prvo zato što su vlasnici ljudi s kojima ti je ugodno sjediti, prijatni, bez glume, bez onog ugostiteljskog osmijeha koji izgleda kao da će otpasti čim odeš od stola. A drugo zato što smo napravili pogrešku i naručili hranu. Ovaj put nismo jeli konzerve ko do sada.
Domaću. Autoktonu. Pravu.
Porcije toliko velike da nakon ručka više ne razmišljaš o putovanju nego o tome možeš li uopće ponovno saviti koljena dovoljno da uzjašeš konja.
Sjedneš. Jedeš. Piješ. Pričaš. Gledaš konje. I shvatiš da ti se zapravo nigdje ne ide.
Tako smo, umjesto da samo prespavamo u Čigoču, ostali duže nego što smo planirali. Jer čovjek može imati najbolji plan na svijetu. A onda naiđe zelena trava, konj, tanjur domaće hrane i ljudi kod kojih se osjećaš dobro, kao u vlastitom domu.
I plan ode u krasan k***c.
Srećom. Jer upravo zbog toga i jašemo. Ne da bismo negdje stigli. Nego da bismo putem imali gdje ostati.
Jer ponekad najbolji dio p**a nije mjesto do kojeg si krenuo. Nego ono na kojem si zaboravio da treba negdije stići.
Nikola Borić
P.S. Park prirode Lonjsko polje dugo je bio na mojoj listi posjeta i konačno se ostvarilo. Prekrasno je. Puno ljepše nego sam mogao i zamišljati. Ali ipak bi za dolazak preporučio proljeće kada je sve pod vodom, kada su se rode vratile, a ždrebad trči rosnim poljima. Ne propustite onda ni posjetiti malo drveno selo Čigoć i kamp u kojem smo odsijeli Tradicije Čigoč Restoran, Sobe, Apartman, Kamp
